Raspodjela stanovništva iz popisa 2001. godine prikazana slijedećom shemom pokazuje da je gotovo 70% stanovništva koncentrirano u Virovitici.
Gustoća naseljenosti na području grada iznosi 133,23 st./km2, a za Republiku Hrvatsku 77,4 st./km2. Prema ovim je pokazateljima područje grada najgušće naseljeno u županiji. Usporedba površine područja pojedinog naselja i broja stanovnika pokazuje da gustoća stanovanja varira od 2,94 st./km2 u Jasenašu do 567,49 st./km2 u Virovitici.

Povijest

Najstarije naseobine ljudi na virovitičkom području susrećemo u obližnjem brdskom zaleđu Bilogore. Tu su nedvojbeno obitavali najstariji paleolitski ljudi koji su bili lovci ili sakupljači hrane, a kretali su se prostranstvima od brdskih lokaliteta do šumskih lovišta u blizini rijeke Drave. Zimi su odlazili dalje na zapad do svojih pećinskih skloništa u kojima su uz vatru i prikupljene zalihe, čekali da prođe zima. Starije paleolitsko stanovništvo nestalo je relativno brzo, a zamijenilo ga je mlađe i naprednije neolitsko. Ta novija populacija bavi se isključivo poljoprivredom i stočarstvom, a prebivaju u prvim stalnim selištima s malim nastambama u obliku pletara ili busara, koje su često poluukopane u zemlju. Na terenu oko današnje Virovitice u vremenu prethistorije, živjela su razna ilirsko panonska plemena, o kojima danas ponešto znamo isključivo preko arheoloških nalaza. Prve sigurnije informacije o ovdašnjim plemenima i naseljima, donose antički zemljopisci. Tadašnjim panonskim krajolicima oko rijeke Drave dominirale su i dalje, prostrane hrastove šume, i gotovo neprohodne močvare. U 6. Stoljeću, u ovdašnje krajeve su počeli pristizati Slaveni i Avari. Od važnijih događaja koji su se tada zbili, treba spomenuti pobjedu Hrvata nad Avarima, i od tog trenutka na čitavom prostoru savsko-dravskog međuriječja, dominiraju Slaveni.

U zatvorenim srednjovjekovnim vlastelinstvima, stanovništvo se slabo obnavljalo novim doseljenicima, pa su tu negativnu pojavu, ugarsko-hrvatski vladari pokušavali izmijeniti izdavanjem pisanih povelja, na temelju kojih su pojedina veća selišta dobivala status povlaštenih trgovišta s odgovarajućim slobodama. Takvu povelju dobila je 1234. Godine i Virovitica. Izdao ju je slavonski herceg Koloman, sin kralja Andrije II i brat Bele IV. Taj dokument je dao Virovitici punopravni status srednjovjekovnoga grada, i to u vremenu kada slična prava nisu posjedovala mnoga naša mjesta u Slavoniji, pa ni sam Zagreb. Tako Virovitica u prvoj polovici 13. stoljeća je ne samo "magna villa-veliko mjesto", već je imala izuzetan položaj i značenje na širem prostoru Slavonije. Da je to doista tako, pokazuje i činjenica što su kraljevi iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća, često prebivali u Virovitici i u njoj imali svoj sezonski dvorac. U Virovitici i oko nje, imao je Koloman II. svoje velike posjede, koje je stalno povećavao. Dana 26. studenoga 1242. godine, izdao je kralj Bela IV u Virovitici, poznatu Zlatnu bulu, kojom je Zagreb dobio status slobodnoga i kraljevskog grada!

U Virovitici je često boravila i kraljica Marija, žena Bele IV. Ona je oko 1247. godine postala vlasnica i protektorica grada. Zato je 26. listopada 1248. godine izdala gradu sličnu povelju kao ranije kralj Koloman II., u kojoj se ponavljaju sva ranija prava i obveze virovitičkih doseljenika, ali i propisuju neke novije norme.
U latinski pisanim ispravama 13. stoljeća, Virovitica se spominje u obliku Wereuce, Wereuche, Veruche ili Verouche, pa se smatra da se na jeziku tadašnjih hrvatskih starosjedilaca izgovarala kao Verevče. Taj je naziv Virovitica dobila najvjerojatnije prema potoku koji je silazio s obližnje Bilogore i protjecao pored samoga naselja. Danas se taj potok zove Ođenica. Tako na primjer 1508. godine, za virovitički franjevački samostan, kaže se u jednoj ispravi, da se nalazi "in opidio Werewcze prope fluvio Werewcze". Podrijetlo tog hidronima očito je praslavensko i označava svojstvo ove vode kao nemirne i hirovite. Osnutkom naselja taj je hidronim usvojen kao toponim, što je uobičajeno u svim našim krajevima. Na velikoj karti Slavonije od Laziusa iz 1556. godine, grad je označen kao Werewcze, a naziv Virovitica (Virouiticza) se prvi puta pojavljuje u Vramčevoj kronici, dok se dalje u većini povijesnih dokumenata spominje u obliku Werowiticza, Werouitiza ili Verovitiza.
Kako je izgledala srednjovjekovna Virovitica, zna se malo. Čitav je grad vjerojatno bio opkoljen izgrađenim zemljanim i drvenim utvrdama. Nakon provale Mongola, oko grada su iskopane zemljane grabe u koje se napuštala voda iz potoka Verevče. Središte naselja je činio kaštel s vojnom posadom. U središtu grada se nalazila župna crkva sv. Kuzme i Damjana, a unutar gradskih bedema bila su dva redovnička samostana. Franjevce je u Viroviticu dovela kraljica Marija između 1250. i 1270. godine, a dominikance je nešto kasnije primila kraljica Elizabeta. Virovitička županija (comitatus de Wereuche) izričito se spominje 1275. godine u ispravi kraljice Elizabete. Područje virovitičke županije u srednjem vijeku često se mijenjao i zato je teško odrediti njegove razvojne faze.

30. srpnja 1552. godine, požeški sandžak-beg Ulama opkolio je Viroviticu nadmoćnom vojskom. Grad je trebalo braniti 50 haramija, ali vidjevši veliku nadmoć turske vojske, grad se predao bez borbe. Tako je Virovitica 1552. godine prešla u tursku vlast. Krajem 16. stoljeća, Turci su počeli naseljavati svoje pristalice i pratitelje. Većinu tih novih doseljenika činili su dinarski vlasi, a bilo je dosta i pravih etničkih Srba. Mnoga srednjovjekovna sela odjednom su nestala i nikada se više nisu obnovila. Umjesto njih pojavljuju se nova, koja se održavaju sve do danas. Preostalo katoličko stanovništvo ostalo je bez vjerskih poglavara jer su ovdje odnosi između katoličke crkve i turskih vlasti bili sasvim prekinuti. Više od 120 godina, u Virovitici su živjeli pretežno Turci i pomuslimanjeni poturice. Starije gradske objekte su preuredili za svoje potrebe, a ostale su jednostavno srušili. Tako je do kraja 16. stoljeća, Virovitica dobila tipičan izgled turske kasabe. Kraj turske vladavine u Virovitičkom kraju, počeo je 13. srpnja 1684. godine, kada je vojska generala Leslija opkolila Viroviticu. Turci su u pregovorima uspjeli dobiti garanciju da će za predaju grada moći slobodno otići u Bosnu. U Virovitici je u to doba bilo oko 300 janjičara i oko 1000 Turaka sa ženama i djecom. Nakon oslobođenja Virovitice od Turaka, ubrzo su oslobođena i mjesta Sopje, Voćin i Slatina. Do 1687. godine, čitava zapadna Slavonija je bila u rukama krajiške vojske i od tada ovdje započinje novo doba.

Razvoj Virovitice i njezina kotara odvijao se i tijekom prve polovine 18. stoljeća vrlo sporo. Da pospješi gospodarski napredak ovog dijela Podravine, kralj Karlo VI. počeo je prodavati zemlju stranim velikašima. Dolaskom na vlast Marije Terezije, virovitičko vlastelinstvo dolazi u posjed feudalca Marka Pejačevića, a preko njegovih potomaka, naslijedio ga je grof Josip Pejačević. Pejačević je dao isušiti močvaru Rogovac i zasaditi velike voćnjake, uzgajao je ribu u uređenim ribnjacima, osnovao je dobro uređene vinograde te dao naseliti mnoge, do tada puste virovitičke lokalitete. Nastojanja Josipa Pejačevića da unaprijedi virovitičko vlastelinstvo, nakon njegove smrti, nastavili su i njegovi sinovi i unuci. Antun Pejačević, sin Josipov, živio je u Virovitici u starom adaptiranom burgu, te ga je potkraj života dao srušiti i na njegovom mjestu započeo graditi novi dvorac. 1804. godine, taj je dvorac dovršio njegov sin, koji se također zvao Antun. Do tada su svi Pejačevići stalno živjeli u Virovitici, a nakon toga su sve češće napuštali Viroviticu, živeći pretežno u Beču. 1841. godine, dvorac je prodan kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, koji su Pejačevićev dvorac preuredili, kojom prilikom su mu dozidali prvi kat, te je čitav dvorac dobio današnji neoklasistički izgled. Tada je zasađen i park oko dvorca. Pejačevićev dvorac i park, nalaze se i danas u samom središtu Virovitice i spadaju u kategoriju najljepših kulturno povijesnih znamenitosti ovoga kraja, na čega su Virovitičani posebno ponosni. Park je danas omiljeno okupljalište Virovitičana, željnih odmora u prirodi. U njemu se nalaze impozantna stabla, stara između 150 i 180 godina, a neka možda i više od 200 godina. Park oko dvorca, zaštićen je kao spomenik prirode (spomenik vrtne arhitekture - park) i sadrži 88 biljnih vrsta.
Virovitica je danas grad s 22.000 stanovnika i središte je Virovitičko-podravske županije. Svojim stanovnicima i posjetiteljima nudi raznovrsne i bogate sadržaje, koji se ogledaju u nizu atraktivnih muzejskih, kazališnih, koncertnih, tradicijskih, sportskih i sličnih zbivanja. U neposrednoj gradskoj okolici može se uživati u ambijentu vinorodnih brjegova, s čijih se vrhova siri jedinstven pogled na prostrane slavonske i podravske ravnice, ili u savršeno očuvanom prirodnom ambijentu Virovitičkih ribnjaka - popularnom izletištu s idealnim uvjetima za rekreaciju i sportski ribolov. Cijeli prostor, od šumovitih obronaka Bilogore, pa sve do rijeke Drave, koja predstavlja granicu s Republikom Mađarskom, nudi izvrsne mogućnosti naročito lovcima jer obiluje različitim vrstama visoke i niske divljaci.